Pukotina dva inča duga
Uspavala se, siva, na ivici stola
I tako zlobna, kao da mi se ruga
U noći kad dušu rascijepih na pola
Ni ti ni ja tada nismo plakali
Mirno smo sudbini rekli laku noć
Ostala je predstava da lijepo smo se slagali
Svakom lažljivom mišlju gomilala se moć
Iz rupe u stolu sad izvire tuga
Odavno je misao izgubila smisao
Lavine sjećanja naviru ko kuga
Novom danu daju nov besmisao
Odavno uspomenama iskopah grobove
Al‘ jedna Mora još mi grudi stiska
Jecaj prodorni pitko miluje zidove
Osluhni. To je eho mog vriska.
Iskon svoj ne poznaje vrisak moj
Dubok kao svemir, glasan kao šum
Svoje utočište nađe u pukotini zloj
I opije me slatko kao vino ili rum
Preliva se prostorom i kontroliše vrijeme
Bol na sjećanje, strah na bol kalemi
U trenutku slušanja um postaje i breme
Sjećanja što naviru samo su endemi
Endemi čuveni i svojstveni samo tebi
Samo nama, noći, ćutanju i plaču
Ubuduće ću ih nalaziti tek ponekad u sebi
Jer duše sahranismo na ponositom maču
Pukotina se već proširila gradom
Dva inča duga, svakom bi se učinilo
Kao da ne vide, kao da se širi kradom
Doći će dan kad progutaće me njeno sivilo
Višnja Sančanin, III1 gimn.
